Kad razmišljamo, ali i pričamo o igri, uglavnom mislimo na djecu i općenito razdoblje djetinjstva. Dijete kroz igru od rođenja istražuje svijet i otkriva svoje mogućnosti. Igra je instinktivna i izuzetno je važan dio odrastanja, sazrijevanja i razvoja ličnosti. No što je s odraslima? Kad smo odlučili prestati se igrati? Je li igra u odraslosti uopće potrebna?
A gdje je nestala igra?
Kao odrasli, uglavnom smo fokusirani na tri glavna motivacijska faktora, koja je predstavio Daniel Pink, a to su autonomija, kompetentnost i svrha. Kroz život i kroz dan, za većinu aktivnosti i obaveza koje imamo, želimo (i volimo) znati svrhu. Zašto idemo na posao, zašto je važno odgovoriti na mail, zašto je važno da sam baš ja tom sastanku, zašto trebam biti prisutan na društvenim mrežama… I to je ok, jer osjećaj svrhe nas pokreće.
I vjerojatno je zato negdje “u hodu” nestala igra u odraslosti – zbog naše potrebe za svrhovitim radnjama. Igra, s druge strane, je aktivnost koja nema posebnu svrhu, nema poseban odgovor na pitanje “zašto?”. Igra je sama sebi svrha i uključivanje u igru je ugodno i motivirajuće samo po sebi, odnosno igramo se zbog same igre.
Moguće je da u ovom užurbanom svijetu u kojem vlada kultura u kojoj se vrijednost osobe procjenjuje prema tome koliko je zauzeta i koliko je produktivna, mnogi uključivanje (ali i iniciranje) u igru smatraju nevažnim i neozbiljnim, odnosno gubitkom vremena.
Igra je jednako presudna za naše zdravlje i funkcioniranje kao i odmor.
Zašto bi igra trebala imati svoje posebno mjesto tijekom radnog vremena?
Jedna od temeljnih ljudskih psiholoških potreba, prema Glasseru, je upravo zabava. Često uvjerenje o zabavi je da je ona suprotnost radu. Ipak, kao što kaže i sam Glasser “Dan kad se prestanemo igrati je dan kad prestanemo učiti.” Igra i učenje su temelj dugoročno uspješnih odnosa, a kvalitetni odnosi su, već znamo, temelj mentalnog zdravlja i jedan od najsnažnijih prediktora zadovoljstva i sreće na poslu.
Igra donosi uzbuđenje i svježinu na radno mjesto i srž temelj kreativnosti i inovacije. Ona oblikuje naš mozak i pomaže u razvijanju emocionalne inteligencije. Osim toga, osobe koje se češće igraju, lakše se nose s teškoćama i izazovima, imaju veći osjećaj napretka i vještiji su u svom poslu.
Igranjem i zabavljanjem povećavamo si vjerojatnost doživljavanja ugodnih emocija. Neugodne emocije, poput ljutnje, straha i tuge, ometaju produktivnost, rad i učenje. S druge strane, osobe koje češće osjećaju ugodu poput radosti, ponosa, zadovoljstva, pripadanja, poštovanja i interesa, imaju veći raspon pažnje i koncentracije, vide više prilika, otvorenije su za odnose, fleksibilnije su i otvorenijeg uma za nova iskustva.
Igru i zabavu na svoje radno mjesto možete donijeti i kroz male stvari i aktivnosti, kao što je pričanje kratkih viceva, puštanje glazbe (i ples 😊), gledanje smiješnih videa ili kratkim vježbama podizanja energije na početku sastanaka (tzv. energizeri), ali i kroz igranje društvenih igara ili neki drugi oblik rekreacije. Možda vam baš najbolje ideje dođu u jednoj partiji stolnog nogometa. 🙂
Suprotnost igri nije rad, suprotnost igri je depresija. (S. Brown)
