Većina nas osjeća promjene u društvenim zbivanjima, pratimo naglasak na mentalnom zdravlju i možda se pitate što nam se događa?
Sagledajmo društvo današnjice i što je to što stvaramo.
Snažno je prisutno uvjerenje „vrijeme je novac“. Kada to uvjerenje prebacimo u praksu, očekivano je da ćemo paziti kako svoje vrijeme ulažemo, trošimo, štedimo ili kako da ga profitabilno iskorištavamo. S rastom gospodarstva, svačije vrijeme postaje vrijednije. Kako nešto postaje vrijednije to se čini oskudnijim. Jača percepcija da „nemamo vremena“ i raste nam briga i stres.
Kultura usmjerena na učinkovitost i pojedinca
Već dugo je s naglaskom na vrijeme, naglašena i briga oko učinkovitosti. Trudimo se postići savršenstvo na svim svojim poljima i ulogama, podižemo si kontinuirano ljestvicu, prosuđujemo vrijeme prema dobivenim rezultatima, a ne prema osobnom razvoju. Raste i epidemija narcizma, uz upute o stvaranju vlastitog „branda“ i jačanju utjecaja. U velikoj smo mjeri otišli u polarnost individualizacije u odnosu na zajednicu. Naglašavanje kulture pojedinca jača vrijednost postignuća, u odnosu na vrijednost pripadnosti. Snaga utjecaja polazi iz širine društvene mreže. Naglasak se stavlja na široke i površne odnose, umjesto na duboke i fokusirane. Zbog nedostatka vremena za održavanje tih odnosa više posežemo za pismenom komunikacijom, koja je dokazano neučinkovitija u odnosu na usmenu te time smanjujemo kvalitetu naših odnosa, empatiju i toleranciju.
Nesvjesno koristimo tehnologiju
Korištenjem tehnologije brzina postaje imperativ. Brzo primanje informacija nije pogodno za refleksiju, empatiju i rasuđivanje. Većinu vremena smo u automatskim i instinktivnim procesima razmišljanja koji nam onemogućuju da se povežemo jedni s drugima, sami sa sobom ili pristupimo vlastitoj kreativnosti kako bismo donijeli nova rješenja. Istraživanja pokazuju i da nas korištenje Interneta čini sigurnijim u vlastito (ne)znanje, što umanjuje samokritičnost i dovodi u pitanje stručnost. Evolucijski imamo nagon za pripadanjem koji nas upozorava kada zbog nedostatka informacija možemo biti isključeni iz zajednice, stoga raste FOMO (Fear of Missing Out – “strah od propuštanja”) i društvena usporedba. Roditeljska zaokupljenost elektroničkim uređajima dovodi do toga da djeca pokazuju više frustracija, hiperaktivnosti i izljeva bijesa, što s vremenom tjera roditelje u „samosmirivanje“ korištenjem tehnologije i samim time problem ostaje u začaranom krugu.
Kontinuirano smo „odsutno prisutni“
Granice poslovnog i privatnog izrazito su labilne, donosimo posao kući, odgovaramo na pozive i poruke ili barem mislimo o poslu i zadacima koje smo napravili ili nas čekaju. Uspoređujemo se s umjetno stvorenom slikom jako širokog kruga ljudi, koji većinom imaju potpuno drugačiji kontekst od našega. U velikoj većini svojih kontakata smo odsutno prisutni, odnosno podijeljene svijesti i s nepotpunom pažnjom na ono što činimo, govorimo ili čega smo dio. Zanemarujemo svoja osjetila i tijela. U ovoj autodestrukciji bivamo sve bolesniji i neodgovorniji. Sve navedeno narušava naše mentalno zdravlje, stvara potrebu za izolacijom (kao polarnost ovoj umjetnoj umreženosti) i depresiji. U svemu tome trebamo pomoć i okrećemo se liderima, gospodarskim i političkim.
Više o tome što oni mogu učiniti čitajte u našem idućem blogu.
